Obavezni vojni rok u Srbiji u trajanju od 75 dana već je izvjestan.
Mladići u Srbiji moraće da se odazovu pozivu, dok će za djevojke on biti dobrovoljan. Ipak, i prije spominjanja potencijalnog vraćanja obaveznog vojnog roka u Srbiji su mnoge žene i muškarci dobrovoljno služili vojsku. Među ovim hrabrim ljudima našla se i Andrea Čižik (32) iz Kovačice, koja se u ovu “avanturu” upustila još 2016. godine.
Kako kaže djevojka koja je dobrovoljno služila vojni rok, vojska je na nju ostavila specifičan utisak. Iako se nikada ranije nije bavila sportom, ništa joj nije bilo fizički teško. Ovo iskustvo pamtiće cijelog života, a sa radošću ga se prisjeća.
Andrea je sa 24 godine odlučila da se prijavi za dobrovoljno služenje vojnog roka. Osnovnu obuku prošla je u Prvom centru za obuku u Somboru, a specijalističku u Centru za obuku veze, informatike i elektronskih dejstava u Gornjem Milanovcu. Razlog da služi u vojsci svoje zemlje bila je želja za odanosti, ali i to da se nađe svojoj državi ukoliko za to bude bilo potrebe.
– Prije svega, za dobrovoljno služenje vojske odlučila sam se zbog želje da svojoj državi budem odana i u vojničkom smislu i da se, ukoliko bude potrebe, nađem među onima koji će stajati na braniku otadžbine. Željela sam da naučim da koristim naoružanje i da nosim uniformu koja je za mene nešto posebno i da budem među ljudima koji su mi slični. U svojoj opštini, prvi sam dobrovoljac nakon 25 godina i pismo zahvalnosti i čestitke od predsjednika opštine 2016. godine stiglo mi je u Gornji Milanovac. Pomenuta sam i na tadašnjoj sjednici Skupštine kao prvi dobrovoljac nakon toliko godina, a posebno zato što sam žena – prepričava Andrea.
Dodaje da ju je vojska oduvijek privlačila, a željela je da služi vojni rok jer joj je otac bio vojno lice, branio državu u trenucima kada je to bilo potrebno, te je iz toga njen osnovni motiv i potekao, kao ljubav prema zemlji.
– Nisam želela da izađem u grad ako nisam u uniformi – kaže ona sa osmijehom.
Kao i većina onih koji su prošli kroz iskustvo vojnog roka, Andrei se u sjećanje najviše urezala moć drugarstva, uzajamno poštovanje među vojnicima i odanost.
– Služenje Vojnog roka pamtim kao svoje najljepše i najbolje iskustvo. Ono što je za mene bilo najdragocjenije u vojsci, moji drugovi i naše uzajamno poštovanje. Od prvog do posljednjeg dana vojnog roka ne bih ništa promijenila. Imali smo izuzetne starješine, oficire i podoficire koji su veoma odgovorno i profesionalno radili sa nama i učili nas svemu. Važno je istaći i da je kasarna mjesto gdje nikome ništa ne nedostaje i gdje vlada dobra, drugarska atmosfera koja omogućava da se svi zadaci lakše obavljaju – pojašnjava Andrea.
Najteže joj palo kopanje stojećeg rova
Potvrđuje da razlike među ženama i muškarcima tokom služenja vojnog roka nema. Težina zadataka je ista i oba pola ih obavljaju rame uz rame. Ipak, kaže da je to ono što vojsku čini nezaboravnim iskustvom.
– Ja sam lično imala osjećaj da mogu sve u vojsci jer se prosto nalazite u okruženju koje vam non stop daje motivaciju i nadahnuće da istrajete i uspijete, a ono što je meni bilo najizazovnije jeste kopanje stojećeg rova. Svi smo uspjeli da ga iskopamo – kaže ona ponosno.
Iako se nikada prije nije bavila sportom navodi da se u vojsci kondicija lako stiče jer je fizička aktivnost svakodnevna i posvećuje joj se velika pažnja.
Puniji oslabe, mršavi se ugoje
– Pravi je ponos kada ujutro svi kao jedan trčimo ili radimo jutarnje vježbe, baš kao u filmu. U vojsci, nekako (razumjeće oni koji su bili) sve dođe na svoje mjesto. Puniji oslabe, mršavi se ugoje, shvati se značaj fizičke aktivnosti i sporta. Generalno, način razmišljanja i percipiranje stvari u vojsci i u civilstvu mnogo se razlikuje – dodaje Andrea.
I sada, Andrea bi se vratila služenju vojnog roka, jer je za nju sve od osnovne i specijalističke obuke, pa do sticanja odanih prijatelja i dobrog druženja, najbolje životno iskustvo.
– Dobro druženje i vrijeme puno šale i smijeha (kada se to može), dobrog odnosa sa starješinama koji su zaista uzor svakom mladom čovjeku i to moraju i ostati. Vojska jeste promijenila moj život i pogled na svijet jer je zaista dragocjeno proći svaki dio vojne obuke i suočiti se sa izazovima koje vojska donosi. Kada se osjećaj ponosa što ste uopšte tamo i upornost i trud iskombinuju, to je ono što vas dalje vodi kroz život. Očvrsne se i u fizičkom i psihičkom smislu, tu nema dileme. Ponos je biti vojnik i nositi uniformu, dragocjen je to osjećaj koji vas ne pušta i traje – kaže ona.
“Hrana je bolja od mamine kuhinje, telefon može, ali uz određene uslove”
Ipak, kada kažemo “vojni rok”, mnogi mladi zamisle kasarne iz doba JNA, kao i drnč i vojnički pasulj. Mnogih popularnih vojničkih jela više nema, a Andrea to potvrđuje iz svog iskustva.
– Izvjesno je da živimo u drugačijem vremenu nego što je tada bilo i ovo naše vrijeme sa sobom nosi neke druge običaje i navike. Kada je riječ o hrani i uslovima za život, ne zna se šta je bolje. Hrana je izuzetno ukusna i da tako kažem, kao majčina kuhinja ili kao kod kuće, ma još bolje. Telefon se smije koristiti u vojsci, ali je važno da mladi vojnici poštuju vrijeme kada je obuka u toku i kada se trebaju posvetiti zadacima i savladavanju vještina i učenju. U toku dana i za vrijeme obuke ima pauza i to je vrijeme kada se telefon treba koristiti kao i za vrijeme popodnevnog odmora. I naravno uveče, ali zaspaćete odmah nakon što legnete I nećete ni razmišljati o telefonu – prisjeća se sa osmijehom.
Andrea kaže da je odluka o obaveznom vojnom roku u Srbiji dobra, a mladima bi poručila da je osjećaj nošenja uniforme neprocjenjiv.
– Poručila bih mladima da je osjećaj ponosa i sreće nakon oblačenja u uniformu i prvih koraka u vojničkim čizmama neprocjenjiv, da je učenje korišćenja naoružanja pravi izazov i pravo uživanje i da se sve može uspjeti i postići u kolektivu kao što je vojni i da se svaki zadatak može sa uspjehom ispuniti ukoliko se trudimo. Poručujem im da treba da jedva čekaju da krenu na odsluženje, jer to što će tamo proći neće se nikada više ponoviti i samo tamo mogu da postanu jači, pametniji i bolji ljudi! Volite svoju zemlju, budite joj odani jer je naša Srbija ono najveće što svako od nas ima – kaže Andrea, piše Blic.
Sada, osam godina nakon što je posljednji put obukla vojnu uniformu, Andrea se ostvarila i kao samohrana majka jedne divne dvogodišnje djevojčice. Diplomirala je komunikologiju, a živi sa roditeljima u porodičnoj kući. Još čeka svoje radno mjesto i nada se da će uskoro pronaći posao, kako bi svojoj porodici obezbijedila bolje sutra, prenosi Srpskainfo.
